Dan polaska je došao. Jesmo li krenuli? Nismo još!

Ovdje nam je tako lijepo da smo odlučili da ostanemo još par dana! Šalim se, naravno, moramo da idemo dalje, ali bismo rado bili tu jer nas prijatelji svakog dana iznenađuju sa nekim predivnim stvarima! Od druženja, pokazivanja grada...sve je bilo onako, ma i bolje nego što se može i zamisliti.
Plan za danas je da  vidimo što ćemo sa gumama, medjutim još nisu stigle tako da ćemo to uraditi u Vašingtonu. Ali, zato je Vaso stigao iz Sent Luisa i krećemo sa njim i Mikijem u setnju. To nije šetnja nego je vožnja, odlucili su da nam pokažu grad malo drugačije, tj, da nas provozaju na njihovim motorima. Moram da priznam da je to bila dobra ideja,  jer smo prošli svuda, i kroz centar, i po predgrađu i do jezera. Juče smo vidjeli SkyDeck i luku (zaboravih kako se zove, a mrzi me da ustajem sad).
Poslije toga smo malo šetali sa Vasom i vrijeme je brzo prošlo. Oko 5 smo se dogovorili da se nađemo u kafiću  “Utjeha”, gdje smo se vidjeli i upoznali sa našim ljudima koji ovdje žive i rade.
Baš smo se lijepo ispričali (mozda sam ih ja malo i upeglao jer kad je ova tema u pitanju ne mogu da stanem) popili po piće i uz njihove želje za srećan put smo se rastali. Naravno nije moglo proći bez večere (pravo bosansko miješano meso) i pravac spavanje. Ujutro idemo dalje. Odlučili smo da se probudimo oko 3 i nadamo se da ćemo do sjutra već e biti u Vašingtonu. Inače ekipa motorista iz Čikaga će nam se pridruziti i kreću sa nama ujutro. Pratice nas nekih 200-300 km.
Moram opet da kažem da su se svi maksimalno ptrudili oko nas i još jednom im se zahvaljujemo jer su uradili sve da se osjećamo opušteno, prijatno, da se odmorimo od ovih kilometara, i bili su fenomenalni domaćini!
Punog srca nastavljamo dalje, jer smo upoznali mnogo finih ljudi i u njima našli veliku podršku za sve ovo što radimo.