Jučerašnji dan je bio prepun prijatnih iznenađenja, (upoznali smo mnogo finih ljudi, vidjeli lijepe stvari, družili se, šetali) i mislili smo da je to to, da jednostavno ne može  više od toga – ali smo pogriješili.

Kad smo krenuli, naši prijatelji (Samir, Sabrija, Sado, Vaso, Miki, Dino) su krenuli da nas isprate I to tako da voze sa nama i to u 4 sata ujutro! Nama  je bilo nevjerovatno da su tako rano dovezli motore da nas isprate na taj način. Stvarno im svaka čast. Cijelo vrijeme sam ramišljao o tome zašto se ovi ljudi maltretiraju, zašto ne spavaju kada mogu, još ako kiša počne, samo će se skvasiti…Ipak, svi su bili sa osmjesima i vidjelo se da cijelu stvar ne doživljavaju ako maltretiranje nego da sve rade od srca!
Zaista neprocjenjiv osjećaj sa kojim smo nas dvojica krenuli dalje na put. Dogovor je bio da vozimo jedno 300 kilometara zajedno da doručkujemo, a onda svako na svoju stranu…međutim…Opet  su uspjeli da nas iznenade…Sakupili su novca između sebe da bi nam pomogli u ovom našem poduhvatu! Zaista su nas ostavili bez teksta, kao da nije bilo dovoljno to što su nas ovih dana ovako držali, I što su se brinuli o nama  kao o  malo vode na dlanu. Nismo ni znali kako da se zahvalimo I zaista nam je veoma teško da vam dočaramo kako je sve to izgledlo! Jednostavno nemamo riječi za to koliko su nam pomogli u ostvarivanju ove naše ekspedicije. Teško je obasniti ovu situaciju kada ste na putu 80 dana, i kada preživljavate sve i svašta i onda Vam neko pomogne na ovakav način.
Zbunjeni, punog  srca I pozitivne energije (jer nas ovakve stvari drže i daju snage), krećemo dalje ka Vašingotnu. Ostalo nam je nekih 900 km, ali šta je to za nas dvojicu  Stigli smo oko pola devet I moramo da se zahvalimo Garminu jer da njega nije bilo, znate li kada bi smo našli crnogorsku ambasadu – nikad!
Tamo su nas dočekali Željko I njegova žena Nataša. Morali smo sve da im ispričamo o našem putu…ovdje ostajemo dva dana a onda dalje…