Primjetio sam da bi svaki dan dnevnik rado počeo sa “Kakav ….” E tako je bilo i danas. Samo što bih nabrojao... od dana, preko grada, do ljudi.

Ipak, ljudi su na prvom mjestu, jer su nas naši domaćini držali i pazili bolje nego da smo im najbliži. Nemamo riječi kojima bi mogli da opišemo njihovo gostoprimstvo, pažnju, prijem, organizaciju...
Jutro je počelo tako lijepo, i osjećali smo se kao da nismo na nikakvom putu. Buđenje, „razvlačenje” po kući i po malo posao... Tražili smo kargo kompaniju koja bi nam prebacila motore. Sve to je išlo lagano (samo sto čekanje na odgovore ubija) i onda akcija.
Popodne smo se vidjeli sa kompletnom ekipom, Samirom, Etemom, Dinom, Sadom i krenuli u akciju. Pokazali su nam grad i mi smo zaista uživali u svemu tome. Trudili su se da nam pokažu ono što je najvažnije, ali opet, ovo je veliki grad i rekli su nam da nismo vidjeli ništa i pozvali nas da ostanemo mod njih još makar nedjelju dana!
Mi bismo, naravno, rado prihvatili ovaj poziv, jer se stvarno sa njima osjećamo kao da smo kući, što je prilično nevjrovatno, ali nas put ipak čeka.
Cijela ekipa se potrudila da nam tokom boravka ovdje ničega ne fali, da se osjećamo prijatno, da se odmorimo, jednom riječju, bili smo kao kraljevi i na tome im veliko hvala. I ovo hvala je mala riječ za sve ono što su nam pružili!
Noć smo završili tako što smo bili na večeri kod Mikija, gdje smo na naše oduševljenje, upoznali njegovu porodicu i naravno probali malo marokanske kuhinje (odlična je).
Za sjutra smo planirali pakovanje, sređivanje guma i naravno...ide se dalje!