Kako je danas bio dosadan dan :) (Naravno da se zezam).  Jutros buđenje u kampu na onom jedinom slobodnom mjestu koje smo sinoć našli.

I kad smo se probudili i otvorili  šator, a nasmijana radnica kampa nam saopštava da smo promašili mjesto za šator. Uz naše izvinjenje i objašnjenje da je bilo kasno, pa smo morali da se smjestimo gdje smo vidjeli slobodno, naravno uz priču da putujemo oko svijeta a da smo iz Jugoslavije, ona se nasmijala, oduševila i pitala koliko ostajemo. Ja rekoh samo danas tj. sad se spremamo i idemo. A jeste li vidjeli park?, pita ona. Rekoh ne. Jao pa morate ga vidjeti! Dobro, svakako nam je bio plan da se malo provozamo. Juče smo dobili neka uputstva šta bi trebalo “biti fino” i tamo smo se i zaputili. Prije toga naravno kafa, slanje izvještaja, provjeravanje maejlova. Početak nije obećavao, posebno kada smo morali da platimo 20 dolara po motoru za ulazak u taj dio NP. Pa onda gužva na putu. Kako kolona vidi koju srnu svi staju i izlaze i kola da slikaju. A životinja svakakvih... od srna, preko jelena, do bizona i losa. Medvjede nismo vidjeli. onda gejziri, pa jezera, rijeke... Sve je bilo preidvno ali je već bilo i vrijeme da se izlazi iz kampa, tako da smo se zaputili ka izlazu. E sad,  kamp ima nekoliko izlaza zapadni, južni... Krenuli smo prema isotčnom i onda još ljepši predijeli... Prolazimo kroz neke kanjone, pored rijeka. Uglavnom valjalo bi opet doći da se pogleda sve natenane. Na ejdnom mjestu se zaustavljamo da slikamo a Nino primjećuje da mu fali malo ulja, a ja da mi je zadnja guma već progledala, žice na sve strane... Nije ni čudo, prešli smo 23000 km, ali je Continenatal Trail Atack odradio dobar posao.
Vidimo da ćemo ih ubrzo morati mijenjati, ali prvo da vidimo za ulje. Kako ima dosta bajkera, pođemo do prvog da ga pitamo ima li malo da pozajmi  Normalno slijedi pitanje odakle ste, šta radite i slično... Kada su shvatili odakle dolazimo i šta radimo  - oduševljenje. Lik što nam je dao ulje je prototip američkog bajkera koji naravno vozi harlija, odlazi do motora, pali muziku  da, da, muziku, Muddy Waters (mislim da je tako naziv grupe) i pjesma “Road to Chicago”  Vadi svoju usnu harmoniku i počinje da svira. Fenomenalno. Nino i ja onako nasmijani gledamo ih, zavidimo mi njima a i oni bogami nama, jer se trebalo odmetnuti na ovakav put. Uglavnom, rastajemo se, i krećemo dalje. Vozimo po auto putu i onda se odvajamo za planinu Rašmor. Međutim, hvata nas već noć, ali sada smo već pametniji,  nalazimo mjesto pored puta i tu ćemo zanoćiti. Nadamo se da nas niko neće dirati noćas