Pošto smo prezivjeli noć bez kiše, tj.  poplave u šatoru, fino smo se ujutro spremili (u rekorodnom roku za 15 min) i krenuli ka Edmuntonu.

Ostalo nam je nekih 200 km do tamo, ali jj put odličan, tako da smo računali da ćemo ga brzo proći. Stižemo i tražimo servis. Poslije kraćeg tumaranja po gradu, dolazimo i do famoznog BMW servisa koji je ujedno i servis za druge motore, ali I velika prodavnica i motora i opreme.
Malo smo parili oči i uputili se ka serviseru. Dočekao nas je vrlo nasmijan, a kad aje čuo za problem, rekao nam je da će nas to koštati nekih 300 dolara. Kaže – Tri sata posla po 100 dolara i eto proste računice!
Fino smo mu se zahvalili, kupili ulje za viljušku i odlučili da to sami saniramo .Samo je pitanje kad i gdje. To ćemo raditi kada budemo negdje u prirodi.
Zaputili smo se ka Kalgariju u nadi da tamo nađemo neki kamp i naravno interent, da bi provjerili mailove i posali izvještaj. Ulazimo u grad koji je prelijep. Onako malo čežnjivo gledamo sav narod kako fino šeta, sjedi po lokalima i razmišljamo kako bi dobro bilo da se noćas malo promuvamo po gradu. Tako tumarajući, nailazimo na lokal koji je obećavao, a preko puta njega je pumpa - kakva sreća. Taman da uspemo gorivo, uzmemo nešto da gricnemo i parkiramo motore, dok sjedimo u kafeu i završavamo posao.
Sijedamo i nakon malo vremena primjećujemo da se neko mota oko motora. Da ne kažem da čitavo vrijeme razmišljamo gdje da spavamo i kako da se organizujemo i kako bi dobro bilo da smo smješteni u gradu. Nino odlazi da vidi ko je to oko motora, kad gle, sreće naše
Momak se zove Vlatko i rodom je iz Sarajeva. Odmah nam je ponudio da kod njega prespavamo, što smo, moram prizanti, objeručke prihvatili.  Onda već slijedi sve ono kako treba, tuširanje, pranje veša, čak i šišanje  i šetnja po gradu. Vlatko nam je, kao  svaki dobar domaćin,  prvo malo pokazao grad, koji, opet da kažem izgleda fenomenalno.  Poslije par piva idemo na spavanje, treba sjutra stići do Jelustouna.