Krenuli smo kući! Konačno!. U stvari, i kada smo krenuli iz Podgorice prije 70 dana, isto smo krenuli kući, samo malo dužim putem. Međutim, jutros smo nekako „isprave” krenuli!.

Sve smo završili – obilježena je i druga važna tačka ovog puta. Tako da sada bez nekih obaveza  lagano jezdimo prema Crnoj Gori. Vrijeme nas je poslužilo, bilo je hladno, što smo i očekivali, ali nije bilo kiše. Jedan starac koji živi ovdje nam je kazao da u u posljednjih 7 nedjelja nije bio sunčanog dana  Sunce sigurno malo izviri, čisto da ljudi ne zaborave da ga ima. Nego, dosta o suncu. Krenuli, vozili, i vrijeme nam lijepo prolazi.
Vraćamo se istim putem, tako da se nešto previše ne zadržavamo. Opet glečeri, jezera, rijeke, livade, šume. Na jednoj pumpi  nam prilazi jedan biciklista. Na tečnom engleskom progovori “Hi!”, Normalno mi mu odgovorismo istom mjerom, na tečnom engleskom “Hi”.
Međutim, ja ne bih bio ja, nego sam morao da se malo pokažem i sljedi pitanje: “Where are  you coming from”, na što će on, naravno na tečnom engleskom “Slovenia”, a ja onako na tečnom podgoričkom “Slovenija!! Zajebavaš!!!!!!” i onda nastaje smijeh.
Uglavnom njih dvojica su iz Slovenije, došli su avionom za Ankoridž i dovezli bicikla. Sada idu lagano prema Kalgariju. Fina tura od nekih 4000 km. Naravno, mi se odmah pohvalili sa naših pregaženih 25 ili 26 hiljada. Onda oni počeše da se hvale  dje su sve  bili, Tibet, Pamir, Crna Gora... Pa onda se mi malo hvalismo i uglavnom fino smo se ispričali.Rekli smo im da se jave ako opet budu dolazili u Crnu Goru, a oni su obećali da hoće.
Krenuli smo dalje. Počelo je da se smrkava, odnosno “po satu” je bilo kasno a i temperatura je baš pala. Odlučujemo da nađemo mjesto za spavanje. Ne ide nam se u prirodu, nešto nismo baš najbolji sa medvjedima. Prvi kamp, nema mjesta, drugi nema mjesta... Šta da radimo...Idemo do sljedećeg a do njega je 100 km !
U 12 sati postavljamo šator i idemo na spavanje. Do Kalgarija nam je ostalano nekih 2400 km. Računamo da ćemo ih preći za tri dana.