Opet pakovanje šatora,  spremanje stvari na motor, kretanje, punjenje goriva, doručkovanje i vožnja….

A sve izgleda kao i drugih dana, nismo vidjeli ni jednog medvjeda, ni losa, samo jednu vjevericu jutros i to je to. Vozili smo kroz šumski požar, onda po kiši, onda smo vidjeli dugu kakvu nikada do sada u životu nismo vidjeli, pa smo se skvasili, prešli 1100 kilonmetara…Eto tako, uglavnom sve po starom… Da rezimiram, ranije smo se zaustavili jer je put zatvoren zbog požara. Kažu dim na sve strane, vatra i sa jedne i sa druge, ne može se proći. Ulogorili smo se  se i pozajmili kupku od dvojice Švajcaraca koji već sedam nedjelja obilaze parkove po Kanadi.
Zaspali smo malo ranije I navili sat za 7 ujutro da bi mogli već u 8 da krenemo. Tako smo i uradili jedino što nismo krenuli, jer je put i dalje bio zatvoren. I dalje se čeka helikopter da provjeri teren. Gluvarili smo jedno sat vremena i tada su se smilovali da nas puste. A i kada su nas već pustili, opet su nam dali pratnju. Vatru nismo ni vidjeli samo onako blago tinjanje borove sume. A što se tiče dima zaista ga bilo jutros I to dosta.
Dolazimo na raskrsnicu, lijevo je kažu kraći i dosadniji dio, desno duži ali mnogo interensantniji. Pogađate -  krećemo desnim putem
I tako dolazimo do Watson lake-a (mislim da je ovako) gdje nalazimo veliko polje puno nekih znakova?! Kao nelka galerija slika…. Tu se naravno potpisujemo, stavljamo našu naljepnicu i idemo dalje…. Vozimo baš lijepo I opušteno, kad odjednom…makadam!
Šta sada?  Fino se okrenemo i pitamo prvog  čovjeka kakav je put do sljedećeg mjesta. Kaže da ima 550 km od čega je nekih 400 makadam!!!  Nema šanse! Jeste da volimo offroad, ali nam ga je stvarno bilo dosta u protekla dva mjeseca. Okrećemo se i pravac dosadni put koji je kraći. I onda se ispostavlja da put uopšte nije doasadan.  Smjenjuju se jezera, planine, glečeri, borova šuma, pašnjaci, naselja. Uglavnom fini predijeli. Polako se približavamo granici sa Aljaskom i onda nas hvata strašna kiša. I gle  čuda, potpuno smo mokri. Valjda su nam i kišna odijela već po malo popustila, međutim gazimo i dalje! Dolazimo do 20 km pred granicu sa USA a već poprilično kasno i odlučujemo se da tu prespavamo.
Ali pošto smo mokri idemo da pitamo koliko je spavanje u hotelu. Tričavih 110 dolara! Ha ha! Okrećemo se i pravac  -  livada. Uštedjeli smo 95 dolara  jer je mjesto za šator 15!
I tako se završio i ovaj dan, pređenih 1100 km, još nekih 600 do Ankoridža i onda smo na cilju druge etape. Od tog trenutka slijedi povratak kući!