Krenuli smo. Dan kao I svaki drugi…Jutro je sunčano, spremamo šatore, pakujemo stvari i sređujemo motore.

Ipak, danas je malo drugačije, rastajemo se! Kako smo se probudili malo ranije, ostavili smo Branka u kampu i zaputili se ka Aljasci.
Sinoć smo stigli u gradić koji je na samoj granici između Kanade i Aljaske, a planirali smo da se jutros prebacimo na Aljasku, da slikamo malo i da krenemo nazad prema Ankoridžu. Sve smo to isplanirali da bi Vlado došao do maker još jedne tačke - a to je da vidi Aljasku.
Pomalo pospani, krenuli smo da vozimo, međutim, nakon 5 minuta smo već stigli na granicu Sa američke strane nema policajaca, a sa kanadske stoji samo ejdna policajka. Prosli smo, slikali se ispod table Aljaska I znaka Hajder, odlučili da se malo provozamo, slikali se ispod znaka Aljaska, i Hyder (gradić) i odlučili da se malo provozamo kroz gradić da vidimo kako izgleda. Međutim natpis koji stoji na ulazu u grad “most Friendly ghost town – najljubazniji grad duhova” je bio potpuno opravdan. Kuće napuštene (a ima ih da se na prste mogu izbrojati) nešto malo ljudi I to je to… Već poslije dva minuta odlučujemo da se vratimo ,da doručkujemo, pokupimo Branka i krecćemo dalje.
Međutim, kako smo došli na granicu, graničarka nas zaustavlja (posle 5 minuta smo se vratili) i poinje da propituje gdje smo bili, kada smo ušli u Kanadu prvi put i ostale gluposti. Pokušavaju
i da joj objasnimo da smo prije nekoliko min presli granicu shvatamo da samo gubimo vrijeme i odlucismo da je poštujemo I daodgovaramo na sva ta pitanja. To je trajalo nekih 15 min i završavamo i sa tim.
Branko nas  čeka u gradu, slijedi rudarski doručak (tako je naziv jela, food for hungry miners) i krećemo dalje. Imamo da se vozimo nekih 130 km zajedno i poslije se rastavljamo.
Nije nam baš prijatno što Vlado ide, ali šta da se radi, viša sila! Nadamo se da će Vlado organizovati prebacivanje na vrijeme kako ne bi zakasnio na posao a mi nastavljamo  “Ride”.
Predijele neću ni opisivati jer sve podsjeća na prethodne dane. Razmjenjuju se glečeri, planine, jezera, šume, mala mjestašca. Sreća je u tome što na svakih 100 km ima neka pumpa tako da ne moramo o tome da brinemo , a svi su nas upozoravili da nema baš previše goriva.
Za doručkom smo upoznali jednog Amerikanca koji se 33 dana vozi po Aljasci i on nas upućuje na najinteresantnije stvari, što ne bi valjalo da propustimo. Međutim, već poslije prvih 5 kilometara makadama odlučujemo da ga ne slušamo i da vozimo po starom dobrom asfaltu. Samo kad smo pomislili da treba da vozimo 250 km offroada nikako nam nije bilo milo, poslije Mongolije i Rusije…
Dolazimo do mjesta Daese Lake (mislim da je tako) i odlučujemo se za dalje, mada na putu postoji znak da je saobraćaj zabranjen zbog šumskog požara. Ali tek je 17 casova i ne znamo šta da radimo...
Krećemo i prelazimo nekih 200 km gdje nas sačekuje barikada. Kažu da će tek sjutra ujutro da vide da li da  otvore put jer se vatra previše raširila. Pokušali smo da ubijedimo moka koji je na rampi da se okrene i da mi prođemo, međutim nije htio ni da čuje, jer kaže, ako vas pustim moram da prijavim da ste prošli i onda će spasioci da vas traže i sl. Da ne bi momka dovodili u nezgodnu situaciju, odlučujemo se na kampovanje na jednom proširenju. Razapinjemo šator i čekamo sjutrašnji dan da vidimo hoće li nas pustiti, jer koliko smo shvatili, prvo helikopteri moraju da provjere da li je sve sigurno i tek onda puštaju saobraćaj.
Inace Kanađani su svi veoma pažljivi. Dok smo vozili po nekom makadamu (tih 5-10 km) cijelo vrijeme su kola išla ispred nas kao pratnja - da nam se što ne desi
Morate priznati po malo smiješno izgleda poslije 1000 i 1000 kilomatara takvih I gorih puteva po Rusiji
Ali nema veze, ostalo nam je jos nekih 1800 km do Ankoridža, pa planiramo da krajem 69 dana budemo tamo.
Inace toliko smo prljavi (onako poprilicno) da smo morali da se okupamo u potoku koji je u sred kampa  Voda dosta hladna, svi nas gledaju a mi ipak odrađujemo kupanje